allahove egzemplarne ovo svjetske sankcije

U širokom dijapazonu sankcija kojima Uzvišeni Allah kažnjava neposlušne robove i narode, nalaze se i dunjalucke (ovosvjetske) masovne kazne egzemplarnog karaktera. Kur’an nam daje primjere drevnih naroda i raznovrsnih kazni koje su ih zadesile zbog njihovih grijeha i neposluha. Narod Ada kaznio je i uništio „vjetrom ledenim, silovitim”1 , narod Semuda „glasom strahovitim”2 , narod Nuha „potopom”3 opcim, narod Luta „kišom grumenja od pecena blata koje je neprekidno sipalo obilježeno od Gospodara tvoga,”4 narod Šu’ajba „glasom užasnim”5 itd. Njegova kazna nije bila nepravedna prema njima nego u srazmjeri sa grijehom koji su neprestano javno cinili.
Navest cemo kroz hermeneutiku Kur’ana i njegovog kazivanja, jednu posebnu, specificnu kaznu koju su doživjeli Jevreji za jedan, takoder, poseban, jedinstven nacin griješenja. Naime, oni su zbog pokušaja hile6 , nadmudrivanja Allaha, dž.š, i izigravanja Njegovih propisa, egzemplarno i drakonski kažnjeni jedinstvenom neponovljivom kaznom na ovom svijetu.
U Kur’anu se navodi primjer drevnog židovskog naroda koji se služio trikovima i hilama u pokušaju preinacavanja prirode zabranjenih djela, „cineci ih dozvoljenim,” pa su zbog toga kažnjeni neuobicajenom, strašnom kaznom pretvaranja u majmune7 .
„Vama je poznato ono što se dogodilo onima od vas koji su se o subotu ogriješili, kao i to da smo im Mi rekli: ,Budite majmuni prezreni.!”8

Iz hermeneutike spomenutog ajeta saznajemo da su židovi odbili dan džume kao odabrani praznicni dan tražeci umjesto njega da to bude subota. Petak je bio obavezan praznicni dan kroz historiju za sve narode prije židovskog, kao i za muslimane poslije njih. Pošto su oni odbili petak, insistirajuci da praznik bude subotom, onda ih je Allah, dž.š, iskušao necim što im je inace dozvoljeno, tj. zabranom lova i jedenja ribe na dan svetkovanja, subotom. Medutim, jata velikih riba (kitovi), Allahovom odredbom, dolazila su do obale samo subotom. Dakle, ribe je bilo u izoblju odabranim neradnim danom kada je židovima bilo zabranjeno loviti i jesti ribu. Drugim, radnim danima kada su smjeli loviti, ribe nije bilo ni za lijeka. Povlacila se negdje na pucinu tako da je više nisu ni vidali do subote.

U Kur’anu se kaže: „I upitaj ih o gradu koji se nalazio pored mora kad su propise o suboti kršili: kad su im ribe, na oci njihove, dolazile dok su subotu svetkovali, a kad nisu svetkovali one im nisu dolazile. Eto, tako smo ih u iskušenje dovodili zato što su stalno griješili.”9
Na koncu, nisu izdržali iskušenje pa su poceli pojedinacno smišljati trikove kako da zadrže i love ribu subotom, a u isto vrijeme izbjegnu skrnavljenje zabrane lova. Prakticno je to zapocelo u naselju Medjena kada je neki covjek ulovio kita subotom, svezao ga za kolac poboden na obali, a zatim pustio u vodu. U nedjelju ga je izvadio i ispržio. Tom hilom je htio izigrati propis zabrane lova subotom. Tako je ucinio i slijedece subote. Komšiluk je osjetio miris pržene ribe i taj trik se otkrio. Tako su i ostali poceli sa istim poslom „tajno” i to je dugo trajalo. Allah, dž.š, ih nije kažnjavao sve dok to nisu poceli javno raditi i javno prodavati ulovljenu ribu na tržnici.

Drugi se poslužio još originalnijim trikom. Iskopao je rupu na obali do koje je prokopao jarak. Za vrijeme plime valovi bi donijeli ribu u rupu. Kada bi se voda povukla jarkom, riba bi ostajala zarobljena i ne bi se mogla vratiti na pucinu.10
Kada je kršenje zabrane postalo javno11 i masovno, njihova ulema ih je pocela upozoravati na grijeh zabranjujuci im takve trikove. Židovi su odbili da prestanu sa lovom braneci se kako love i vade ribu iz vode nedjeljom, tj. dozvoljenim danom.
Oni koji nisu cinili taj grijeh podijelili su se u dvije grupe: opominjaci i neutralci. Neutralci su govorili kako to Kur’an bilježi:
«A kad neki od njih rekoše: «Zašto opominjete narod koji ce Allah uništiti ili ga teškim mukama namuciti?»- oni odgovoriše: «Da bismo se pred Gospodarom vašim opravdali i da bi se oni grijeha klonili.»12
Nakon toga su se podijelili. Nevjernici su se odvojili u jednom dijelu naselja pregradnim zidom i posebnim gradskim vratima, ne miješajuci se sa onima koji nisu svetkovali subotu. Davud, a.s, ih je prokleo. Kur’an dalje konstatira:

«I kad zaboraviše ono cime su bili opominjani, Mi izbavismo one koji su od nevaljalih djela odvracali, a teškom kaznom kaznismo grešnike, zato što su stalno u grijehu bili. I pošto su oni bahato odbili da se okane onoga što im se zabranjivalo, Mi smo im rekli: «Postanite majmuni prezreni!»13
Jedno jutro vjernici su izašli van, medutim, nevjernici nisu otvarali svoja vrata. Popeli su se na zid i ugledali ih pretvorene u majmunski copor. Otvorili su im vrata i oni su se razišli po zemlji.14
U sažetku tefsira (komentara) Ibnu Kesira spominje se da su židovi istinski pretvoreni u majmune i nisu živjeli poslije toga više od tri dana, ne jeduci, ne pijuci i seksualno se ne približavajuci ženama.15
U hermeneutici ovoga ajeta spominje se i Mudžahidovo mišljenje. On smatra da je ajet o pretvaranju židova u majmune samo metafora.16

Dakle, u spomenutom kur’anskom primjeru vidimo da se lukavštinom i trikom ne mijenja status i priroda zabranjenog djela, nego su naprotiv, i sam pokušaj kažnjava se najstrožijom kaznom. Naravno, to što su židovi lovili u zabranjeni dan i prolijevali riblju krv nije bio veci haram od prolijevanja ljudske krvi i krvi poslanika koje su ubijali, te krvi palestinskih civila, djece žena i staraca.
Pa, ipak, Kur’an obavještava da je Allah, dž.š, požurio sa ovosvjetskom kaznom prvih, pretvarajuci ih u majmune, dok je drugima odložio kaznu za buduci svijet. Medutim, u tome ima simbolike. Židovi koji su cinili taj prijestup bili su sljedbenici Tevrata (Tore), pretvarajuci se da slušaju i poštuju njegove norme, iako su, ustvari, cinili prekršaj. Taj pokušaj izigravanja propisa samo je licio na pokornost i poštivanje normi, a u biti je bio nedozvoljen cin. Zato je i kazna bila primjerena i ekvivalentna prijestupu. Pretvoreni su u majmune koji samo lice na ljude, a u biti nisu kao ljudi.
S druge strane, efekat griješenja umnogostrucava se mirenjem s nekim grijehom koji se hilom „ušerijati” kao dozvoljeni cin. Na taj nacin uspostavlja se obicaj griješenja, što je najvece zlo.
Slican primjer imamo i u predanju Ibnu Abbasa koje bilježi Ebu Davud a Hakim i drugi ga smatraju vjerodostojnim. U njemu se kaže:

„Allah je prokleo židove! Bio im je zabranjen loj a oni su ga prodavali i hranili se time. A kada Allah zabrani da se nešto jede, onda zabrani i korištenje njegovom prodajom.”
Pod djelovanjem te drakonske, egzemplarne kazne koju su doživjeli židovi, kako nas obavještava Kur’an, zbog njihovog pokušaja izigravanja i promjene karaktera propisa hilom, pravnom lukavštinom i fikcijama, želimo to povezati sa našom stvarnošcu u domenu morala i šerijatskog oblacenja i pokrivanja gdje, u prakticnom smislu, gotovo da nema razlike izmedu naših muslimana i njihovih komšija. Pornografija i ekshibicionizam, uz sve ono što nose u vidu moralne degradacije i pada moralnih vrijednosti, realnost su i našeg muslimanskobošnjackog društva. Medutim, korijeni i zaceci toga poceli su hilama šerijatskih pravnika koji su na takav nacin ohalaljivali haram.
U „Glasniku zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini”17 iz davne 1894. godine citamo o jednom nešerijatskom obicaju u okolini Prozora utemeljenom na zabranjenoj hili koji pravno elaborira kadija Sadik-ef. Ugljen navodeci: „Hajde zagji u naša sela, gje žive sami muslomani, ili u ona, gdje su izmješani s kršcanima, pa ce ti izmegju ostalog i to udariti u oci, da se u vecine muslomanskih seljaka žene ne kriju ni od muslomana, niti od žitelja drugih vjera, nego žene njihove hodaju otkrivene kao i one drugih mileta, ma da se to protivi islamu. Kada pomislimo, da se naši seljaci vecim dijelom tvrdo drže vjere i njenih propisa, i da su seljaci uopce pobožniji od svoje brace varošana (šeherlija), to ce nam onaka njihova navika svakako biti za cudo, zašto se seljak musloman (balija) u pogledu krijenja žene strogo ne drži šerijata”.

Sadik-ef. Ugljen ce otkriti uzrok ovog neislamskog obicaja u „jednom starom obicaju koji na prvi pogled izlazi kao neka vrsta tajnog ropstva. Ovo umišljeno ropstvo dovodi muslomanski seljak u šerijat, te misli, da ovako protiv šerijata i ne griješi, kad mu se žena ne krije.”18 A radi se, naime, o tome da prilikom šerijatskog vjencanja nakon sklapanja punovažnog bracnog ugovora, muž ili njegov zastupnik pokloni nešto novca mladi ili njenom zastupniku (osim mehra), što je u narodnom obicaju trebalo znaciti da je ta mlada kupljena kao robinja. Po šerijatu robinja se ne mora oblaciti i kriti kao slobodna žena, tako da se i ove žene, fiktivno u stanju ropstva poslije toga oblace isto kao i robinje, odnosno otkrivaju pred strancima.
Sadik-ef. dalje analizira taj slucaj i navodi da je „teško iznaci odakle i na koji nacin se taj obicaj uvukao u glavu našeg seljaka”, ostavljajuci vještijem peru „da istražuje njegov izvor”.

Medutim, sa izvjesnom sigurnošcu može se utvrditi da je izvor ovom obicaju u cinjenici da se na ovim prostorima primjenjivao hanefijski mezheb koji je sadržavao i neka pravna rješenja utemeljena na pravnim lukavštinama, hilama. Tako se neki „poznavalac šerijatskog prava” našao da primijeni hilu kod ovog slucaja da bi na takav nacin 'ušerijatio' nepokrivanje žene muslimanke primjenjujuci propis o pokrivanju robinja na slobodnim ženama hilom fiktivne obicajne prodaje slobodne žene, što je nespojivo sa šerijatom koji je dokinuo sve vidove ropstva, osim u slucaju ratnih zarobljenika. Zato, slobodna žena, ni de facto ni de iure, ne može fiktivnom prodajom prilikom udaje postati robinja, niti se na slobodnoj ženi mogu primjenjivati propisi ropstva.
Današnji razultati i plodovi ove hile19 , koja je „ušerijacena” prije stotinjak godina i ustrojena kao lokalni obicaj spomenut i zabilježen u okolici Konjica, imamo na ulici u vidu javne pornografije, ekshibicionizma i zastražujuceg pada morala.

Da li ce nas cetnicke i ustaške kame osvijestiti, ili ce to biti strašni zemljotresi, ili stotine lagahnih klizišta i poplava, ili nam je usud da ne citamo i ucimo Kur’an u kome je spomenut i Ad i Semud i drugi drevni narodi koji su bili pa ih više nema, jer su zbrisani sa lica zemlje nekom zastrašujucom kaznom?! U slucajevima pretrpljenog kažnjavanja i sankcioniranja najteže je i najgluplje uciti na vlastitom primjeru. „Zato uzmite iz toga pouku, o vi koji ste (umom) obdareni!”20